Prof.
dr. sc. Ivo Pranjković rođen je 17. kolovoza 1947. godine u Kotor Varošu (BiH),
gdje je polazio osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju završio je u Visokom (kod
Sarajeva), a zatim je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. završio studij
kroatistike i komparatistike. Od 1974. zaposlen je na Odsjeku za kroatistiku
istoga fakulteta, gdje je najprije bio lektor, zatim asistent, docent,
izvanredni profesor, a od 1996. redoviti profesor na Katedri za hrvatski
standardni jezik. Trenutno obnaša i dužnost predstojnika te katedre. Objavio je
dosada više stotina radova s područja gramatike (osobito sintakse), stilistike,
normativistike i povijesti hrvatskoga jezika odnosno jezikoslovlja te autorske
knjige: »Koordinacija u hrvatskom književnom jeziku« (1984), »August
Musić« (1989), »Hrvatska skladnja« (1993, 22002), »Kronika
hrvatskoga jezikoslovlja« (1993), »Adolfo Veber Tkalčević«
(1993), »Turopoljska čitanka« (1994), »Sintaksa hrvatskoga jezika
– Hrvatski jezik 3« (udžbenik za gimnazije, 1995 i 21998, 32000),
»Jezikoslovna sporenja« (1997), »Lingvistički komentari« (1997),
»Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene« (2000), »Druga
hrvatska skladnja« (2001), »Jezik i beletristika« (2003, 22005),
»Gramatika hrvatskoga jezika« (s J. Silićem, 2005, 22007),
»Filološki vjekopisi« (2006), »Sučeljavanja (2008) te »Franjevačko
spisateljstvo na hrvatskome jeziku« (2008).
U ovoj je knjizi okupljeno trideset uglavnom manjih priloga bilo o načelnim
bilo o praktičnim (savjetničkim) aspektima normiranja hrvatskoga standardnoga
jezika. Neki se od njih, kao npr. prilog Temeljna načela jezične
pravilnosti, tiču općih načela normiranja hrvatskoga jezika, pa i jezika
uopće, a neki su posvećeni pojedinim normama hrvatskoga standardnoga jezika
(posebno pravogovornoj, pravopisnoj i leksičkoj). Prethodno su svi ti prilozi
bili objavljeni ili kao rasprave u časopisima odnosno zbornicima, ili kao
prilozi tematskim raspravama odnosno okruglim stolovima, ili kao novinski
članci odnosno kolumne, ili kao recenzije odnosno prikazi. Najviše je priloga
objavljeno u Matičinu Vijencu, većinom u kolumni pod naslovom Nastavak
slijedi. Kako su ti prilozi nastajali u razdoblju od 30 godina, od 1978.
do 2008. godine, čitatelji će uočiti i nešto razlika u autorovim gledanjima na
normativističku problematiku općenito, a posebice na neke aspekte pravogovorne
(osobito naglasne) norme.
Knjiga je podijeljena u tri dijela. U prvom dijelu (O jezičnoj pravilnosti
i normama hrvatskoga standardnog jezika – načelno) uglavnom je riječ ili o
temeljnim načelima jezične pravilnosti uopće ili o načelnim pitanjima pojedinih
normi hrvatskoga standardnog jezika (pravogovorne, pravopisne i leksičke). Osim
toga dva se priloga odnose na nazivoslovnu (terminološku) problematiku, dva na
jezičnu situaciju u Bosni i Hercegovini nekad i danas, a jedan na povijest
hrvatske normativistike. Drugi je dio (Norme hrvatskoga standardnog jezika
u praksi) posvećen praktičnim (uglavnom savjetničkim) pitanjima vezanim za
pojedine standardnojezične norme, a treći (Osvrti) sadrži raznolike
osvrte pretežno posvećene publikacijama u kojima je riječ (i) o
normativističkoj problematici.
Ovo je djelo osebujno po tome što autor normativističkim problemima
pristupa, što i sam u predgovoru ističe, kao stručnjak koji nije "poklonik
jezičnoga normiranja, pogotovo rigidnoga i pogotovo leksičkoga" te što o
tim problemima prosuđuje kao vrstan znalac i stručnjak za hrvatski (standardni)
jezik uzimljući u obzir najširi spektar činjenica koje pri takvu prosuđivanju
valja uzeti u obzir. Ovo je djelo zanimljivo upravo stoga što je promišljanje o
jezičnoj pravilnosti u mnogobrojnim savjetnicima, koje pišu stručnjaci i nestručnjaci,
veoma često upravo ono kojemu se Pranjković opire, tj. rigidno, često
utemeljeno na uzimanju u obzir samo dijela kriterija, nerijetko
"nategnuto", a ne svih kriterija koje bi trebalo uzeti u obzir kad se
odlučuje o jezičnoj pravilnosti. Stoga u usporedbi s drugim djelima o
istom ili srodnom predmetu zaslužuje, u prvome redu zbog svoje izvornosti,
visoko mjesto na ljestvici kojom bi se ocjenjivao doprinos promišljanju
normativističke problematike.
iz recenzije Lane Hudeček
Nije bez razloga što autor u uvodnome dijelu svoga rukopisa izlaže temeljna
načela jezične pravilnosti. Za sve ono čime se u svome rukopisu bavi nalazi u
njima i teorijsku i metodološku potvrdu. Promjene do kojih dolazi u hrvatskome
standardnom jeziku smatra posljedicama promjena do kojih dolazi u
sociolingvističkim realizacijama štokavskoga kao njegova sustava. Tako tumači i
pojavu pravila o mjestu silaznoga naglaska na nepočetnome slogu. Tu promjenu
tumači i prihvaća u skladu s polifunkcionalnošću standardnoga jezika. Zasad je
daje u kompetenciju razgovornoga funkcionalnog stila, ali nije protiv toga da s
vremenom prijeđe njegove granice. U skladu s polifunkcionalnošću standardnoga
jezika tumači i dvostrukosti i višestrukosti leksičkih jedinica. Za nj je
opravdana i uporaba linije uz uporabu crte, i uporaba grupe
uz uporabu skupine, i uporaba komisije uz uporabu povjerenstva,
i uporaba svojine uz uporabu vlasništva itd. S tim u vezi
mislimo da su posebne pozornosti vrijedni njegovi pogledi na neologizme, tzv.
barbarizme, provincijalizme i dijalektizme. U vezi s dijalektizmima primjerice
prihvaća tezu da su oni u hrvatskome standardnom jeziku činjenice štokavskoga,
a ne kajkavskoga ili čakavskoga dijalekta.
iz recenzije Josipa Silića
Autor: Ivo Pranjković
Izdavač: Disput, Zagreb
Izdanje: prvo / first
Godina: 2010
Uvez: meki
Format: 16x20
Stranica: 208
Potpis: autor
