Boris Senker rođen je u Zagrebu 1947. Maturirao je 1966. na Gimnaziji u Puli. Komparativnu književnost i anglistiku studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. diplomirao, a 1982. doktorirao obranivši disertaciju o kazališnom radu Milana Begovića. Na Odsjeku za komparativnu književnost radi od 1971.; za redovitoga profesora na Katedri za teatrologiju izabran je 1996. Voditelj je Poslijediplomskoga i doktorskoga studija književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Od 1990. vanjski je urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu, prvo Bibliografije kazališta , objavljene 2004., potom Kazališnoga leksikona . Bio je član uredništva časopisa Prolog i istonaslovne biblioteke te u dva navrata (1985.-1990. i 1995.-2000.) vodio kazališnu kroniku u Republici . Kao stipendist Fulbrightove zaklade boravio je od siječnja do lipnja 1985. u New Yorku (NYU). Sudjelovao je na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Uža su područja njegova stručnog zanimanja drama i kazalište u renesansi i XX. stoljeću te kazališna režija.
Već i sama podnaslovna odrednica novoga dramskog djela istaknutoga hrvatskog teatrologa i dramatičara Boris Senkera – Pripechenye vu troyem dogodu po Boriszu Szenker izpelyano i s katastrofum dokonchano – otkriva uočljivu činjenicu: djelo je izpelyano, dakle sastavljeno kajkavskim književnim jezikom, svojevrsnim pastišem u rasponu od Vramca, Pergošića, Habdelića, Belostenca i Brezovačkoga do Krležinih Balada. Senker je sintetizirao idiome svojih slavnih prethodnika i stvorio živi govor koji, premda sklopljen od poznatih djelića, zvuči autonomno i suvereno kao izvorni autorov izraz. Prepoznaje se u tom tragikomičnom dramskom zbivanju, što se odvija u nekadašnjem hrvatskom glavnom gradu Varaždinu (godine 1776., kada ga je požar uništio gotovo do temelja) naša kurijalna kajkavska fraza, otkrivaju se u njemu ljupke spredelancije brojnih i slavnih Senkerovih uzora, ali se, na kraju, ostaje ugodno iznenađen ovom novovjekom jezičnom slitinom koja zvuči nepatvoreno iskreno. Ona je i scenski nadasve djelotvorna kada opisuje zgode iz galantnoga Varaždina svršetkom 18. stoljeća, u koje se svojevrsnom dramaturškom i motivskom intertekstualnošću upleću likovi iz kajkavske komediografske klasike (Brezovački ih je, dakako, obilato servirao Senkeru), ali i situacije koje podsjećaju na finala Molièreovih komedija-baleta (Građanin plemić i Umišljeni bolesnik). Do punog izražaja dolazi ludistička sastavnica Senkerova dramskoga pisma (jasno izražena kao dramaturško i stilsko sredstvo trojca Mujčić-Senker-Škrabe), jer za njega je najvažnija mogućnost igre s dramaturškim zakonitostima, igre kojoj je konačni ishod nepredvidiv. Članovi varaždinske pinte, onakvi kakve je oživjela Senkerova autorska fikcija, plemeniti ljubitelji dobre kaplice, u iznimnoj autorovoj kajkavštini prizivaju zgode jednoga vremena koje je stvaralo kasniju, modernu građansku Hrvatsku.
Tekst drame upotpunjen je rječnikom kajkavizama i tuđica, te opširnim pogovorom mr. Denisa Peričića. Knjigu je likovno obogatio ilustrator Željko Prstec.
Knjiga je dobila nagradu "Katarina Patačić" za najbolju kajkavsku knjigu u 2002. godini.
Autor: Boris Senker
Izdavač: Disput, Zagreb
Izdanje: prvo / first
Godina: 2002
Uvez: meki
Format: 14x24
Stranica: 104
Potpis: autor