Prof.
dr. sc. Ivo Pranjković rođen je 17. kolovoza 1947. godine u Kotor Varošu (BiH),
gdje je polazio osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju završio je u Visokom (kod
Sarajeva), a zatim je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. završio studij
kroatistike i komparatistike. Od 1974. zaposlen je na Odsjeku za kroatistiku
istoga fakulteta, gdje je najprije bio lektor, zatim asistent, docent,
izvanredni profesor, a od 1996. redoviti profesor na Katedri za hrvatski
standardni jezik. Trenutno obnaša i dužnost predstojnika te katedre. Objavio je
dosada više stotina radova s područja gramatike (osobito sintakse), stilistike,
normativistike i povijesti hrvatskoga jezika odnosno jezikoslovlja te autorske
knjige: »Koordinacija u hrvatskom književnom jeziku« (1984), »August
Musić« (1989), »Hrvatska skladnja« (1993, 22002), »Kronika
hrvatskoga jezikoslovlja« (1993), »Adolfo Veber Tkalčević«
(1993), »Turopoljska čitanka« (1994), »Sintaksa hrvatskoga jezika
– Hrvatski jezik 3« (udžbenik za gimnazije, 1995 i 21998, 32000),
»Jezikoslovna sporenja« (1997), »Lingvistički komentari« (1997),
»Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene« (2000), »Druga
hrvatska skladnja« (2001), »Jezik i beletristika« (2003, 22005),
»Gramatika hrvatskoga jezika« (s J. Silićem, 2005, 22007),
»Filološki vjekopisi« (2006), »Sučeljavanja (2008) te »Franjevačko
spisateljstvo na hrvatskome jeziku« (2008).
U knjizi Sučeljavanja – Polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisasabrani
su polemički tekstovi Ive Pranjkovića nastali i, najvećim dijelom, objavljeni
između 1997. i 2007. godine. Sadržajno, a dobrim dijelom i koncepcijski, ona je
svojevrsni nastavak autorove knjige Jezikoslovna sporenja (Zagreb,
1997), u kojoj su objavljeni tekstovi polemičkoga sadržaja nastali između 1982.
i 1996. godine. Glavna je razlika između njih u tome što je podjela na odjeljke
u ovoj knjizi načinjena prema osobama s kojima se autor sučeljavao, tj. prema
pojedinim supolemičarima (Daliboru Brozoviću, Stjepanu Babiću, Boži Ćoriću,
Mariju Grčeviću, Nataši Bašić i Snježani Kordić), a ne prema predmetima
sučeljavanja, kako je bila koncipirana knjiga Jezikoslovna sporenja.
Kao što inače pretežno biva u polemikama o jeziku i/ili oko jezika, pogotovo u
nas, i u ovoj su knjizi u prvom planu ona jezikoslovna pitanja koja su
izrazitije politički obilježena, i to najviše pravopisna pitanja (uglavnom
vezana za prijepore oko novih izdanja Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića,
Božidara Finke i Milana Moguša), zatim pitanja odnosa između hrvatskoga i
srpskoga standardnog jezika te općenito pitanja vezana za standardizaciju
hrvatskoga jezika, za jezičnu politiku u Hrvatskoj nakon 1990. godine i za
promjene koje su se od te godine naovamo događale u hrvatskome jeziku ili u vezi
s njim.
* * *
Pranjkovićevo dosljedno insistiranje na znanstveno utemeljenoj argumentaciji
dobar je primjer na koji se način u znanosti grade i brane (ili: brane i grade)
vlastita stajališta. Nažalost, takvi su primjeri u hrvatskoj filologiji iznimno
rijetki, dobrih je polemičara malo, prečesto se u polemikama gubi iz vida bit
spora, predmet o kojemu se raspravlja, pa i zašto se o njemu raspravlja.
Neopravdano se, posebice kad je o jeziku i jezikoslovlju riječ, poseže za
ideološkom i/ili političkom (politikantskom) argumentacijom, bit se spora
zamagljuje, a u središte izbijaju osobni obračuni među supolemičarima.
Pranjković od toga zazire: reći će on po čemu cijeni ili ne cijeni svoga
oponenta ili će pak reći u čemu se s njim slaže, a u čemu mu pak i iz kojih
razloga ne daje za pravo. To njegovom stavovima daje dodatni kredibilitet.
iz recenzije Lade Badurina
Osobitu pozornost Pranjković je posvetio razotkrivanju manipulacija kojima
su se neki filolozi služili kako bi raspravljanje o jeziku skrenuli na politikantsku
razinu. Upravo je stoga ova knjiga vrlo važnim dokumentom koji svjedoči o
visokoj političkoj opterećenosti jezikoslovne problematike u našem javnom
životu. Pitanje je to kojim smo svi u akademskoj zajednici bili, i još uvijek
jesmo, izrazito opterećeni, ali o kojemu se iznimno rijetko raspravljalo.
Točnije rečeno, česti su bili monološki nastupi, a tek rijetki – dijalozi. U
vremenu izricanja parola Pranjkovićeve su polemike svjedočile živost kritične
lingvističke misli.
iz recenzije Matea Žagara
Autor: Ivo Pranjković
Izdavač: Disput, Zagreb
Izdanje: prvo / first
Godina: 2008
Uvez: meki
Format: 16x20
Stranica: 200
Potpis: autor
